Priča o momku koji je kao mali zbog komplikacija oko prehlade, koja je prerasla u tešku respiratornu infekciju, jedva izvukao živu glavu, o glazbeniku koji je odlučio ganjati svoje snove kad je shvatio je glazba ono što ga pokreće, o ranjivoj duši iza gitarom… Ovo je priča o James Morrisonu, britanskom soul glazbeniku s husky glasom i tekstopiscu koji iza sebe ima četiri albuma, a najnoviji “Higher Than Here” izašao je 30. listopada, 2015.

Iako izgledom jako podsjeća na Chris Martina, James Morrison Catchpole ne svira u Coldplayu, ali se zato na svjetsku glazbenu scenu probio relativno sličnom glazbom, odnosno žanrom, i to 2006. godine s pjesmom You Give Me Something. Život mu se preokrenuo dok je radio u jednom pabu koji je imao open mic večeri, te je jedne večeri Morrison zasvirao. Što bi se reklo, bio je u pravo vrijeme na pravom mjestu i tako ga je zapazio čovjek koji mu je pomogao da se probije do svog prvog ugovora i albuma.

Prvi album nosi naziv „Undiscovered“ gdje su prva tri singla bila gorespomenuta You Give Me Something, zatim Wonderful World (prva koja je meni pred kraj 2006. upala u oko, ok, uho whatever.) i Undiscovered. Na njemu se nalaze predivne pjesme u kojima dominira akustična gitara i taj njegov vrlo karakteristični glas (koji je once again posljedica njegove bolesti koju je preležao u djetinjstvu), poput This Boy i The Pieces Don’t Fit Anymore.

Iako se ovdje još na osjeti utjecaj njegovih idola Stevie Wondera, Otis Reddinga, Van Morrisona i Al Greena, 2011. je uslijedio album „Awakening“ s kojim je Morrison zakucao po soulu. Između prvog i trećeg albuma, našao se relativno neznani album „Songs For You, Truths For Me“ iz 2008. godine s pjesmama Please Don’t Stop The Rain i Broken Strings.

„Awakening“ je snimljen nakon što mu je otac umro te je vrlo dirljiv album koji najviše govori o onome odakle Morrison potiče, ili kako bi on to sročio „A journey of your mind…“ gdje se htio prisjetiti doma, obitelji i uspomena. Očekivali biste da je album neki wallow in self-pitty, dapače, sasvim je u pozitivi, veseo, pun energije koja je proistekla upravo iz te boli. Osobno, nije me nešto dojmio album, sjećam se kad sam ga 2011. preslušavala, našla sam svoj album favourite i na tome je ostalo, a to je bila pjesma Slave To The Music. Kako Morrison navodi u jednom intervju, stvar je napisao nakon neobičnog sna u kojem mu se javio Michael Jackson. Good one, a?

Tako je ovaj skromni momak vremenom počeo surađivati s big names poput Jason Mraza s kojim je snimio jednu divnu stvar, zove se Details In The Fabric (pogađa drito u živac stoga be careful), a nalazi se na Mrazovom albumu “We Sing, We Dance, We Steal Things”. Zatim neku pop šemu s Nelly Furtado koja je postala hit, a nemilice se vrtjela na radiju do besvijesti, Broken Strings. S Jesse J je zatim snimio Up.

I sad, slušajući „Higher Than Here“ album ne mogu se odlučiti koji mi je bolji, „Undiscovered“ ili ovaj najnoviji… Iako mislim da više naginjem ka novom. Prvi singl je pjesma Demons i sasvim je solidna ukoliko se presluša nekoliko puta, ALI dvije su mi odmah postale omiljene, I Need You Tonight i Naked With You. Cijeli album je nabijen takvom energijom, s toliko entuzijazma izbija soul iz njega je prosto milina slušati. Ovo bi recimo bio jedan od onih albuma koje biste si doma pustili čisto radi guštanja u dobroj glazbi. Pjesma Right Here, često zaziva demone (iskreno ne znam koji se trip krije iz ovoga), a tu je i predivna s dodatkom čela, Heaven To A Fool.

Anyway, „Higher Than Here“ pokazuje Morrisonovu ranjivost taktički najbolje od svih albuma do sad i mislim da ga stavlja u rang s izvrsnim soul glazbenicima. Osim toga, mislim da je ovaj album njegov najbolji umjetnički izričaj so far. Dokaz u prilog toj teoriji (zavjere) jest pjesma Too Late For Lullabies. To je pjesma koju pustite dok ste sami doma i sjedite u mraku lagano klatareći nogicom s fotelje, očiju zatvorenih… Pustite dovoljno tiho da je ujedno dovoljno glasno da vam odjekuje kako u ušima tako i u srcu. A onda ga čujete uživo kako svira… Kao da se cijeli svijet ugasi i postojite samo on, gitara i vi negdje u svom magnovenju vodeći u glavi svoj solilokvij.

S takvim izvođačima kao što je James, prosto ne mogu se odlučiti je li ugodnije slušati ga u acoustic izdanju na live nastupima ili u studiju kad snimi album. Btw, prije par godina izjavio je kako bi se povukao na neko vrijeme u svoj studio i stvorio masterpiece. Well, trebam li reći da je ovaj album taj masterpiece? Naklon do poda. *drops mic*

Cover photo: jamesmorrisonmusic.com