Ova ljuta papričica rođena je 5. ožujka, 1970. godine u New Yorku te iako je najpoznatiji kao legendarni gitarist punk rock benda Red Hot Chili Peppers (prethodno poznati kao THE Red Hot Chili Peppers), John Frusciante slavu je stekao (iako ju nikad nije htio) i kao solo glazbenik, gitarist, pjevač, tekstopisac i slikar, eksperimentirajući s raznim žanrovima i stilovima.
Kao klinac, htio je gitaru s kojom bi mogao zvučati kao Ace Frehley (Kiss) and the rest is history I guess. Sviruckanje je počeo sa svega 7 godina; prva gitara koju je posjedovao bila je akustična, no kako ga ona nije zadovoljavala jer njome nije mogao proizvesti tonove koje je htio (u prijevodu nije mogao zvučati kao Frehley jelte) onda su mu roditelji kupili električnu gitaru. Hold on a minute, nije to sad baš tako jednostavno bilo; morao je starce uvjeriti nekako da mu istu kupe i to tako. Onda ih je oborio s nogu kad je na akustari naučio, pazi sad, svirati cijeli album Sex Pistolsa jer je time htio mamički i tatički dokazati koliko je posvećen muzici. HA!
U međuvremenu, netko ga je naučio svirati početak Stairway To Heaven od Led Zeppelina, međutim – nisu ga naučili solo dijelu. Kako se uporno trudio savladati taj solo u jednom momentu je iz čistog bunta odustao od sviranja gitare. Ou em dži! *čupa kosu* Sakloni me Bože, zamislite da ga taj isti bunt nije natjerao da je se opet lati? Geez. Anyway, sreća po nas, John je bio uporan. Jako uporan. Preko te djetinje upornosti, savladao je i za njega nemoguću pjesmu – Little Wing od Jimi Hendrixa.
Sad za ljude koji ne znaju svirati gitaru ili su u početnim fazama, Little Wing se čini kao dosta komplicirana pjesma jer zvuči kao da su u pitanju zapravo tri gitare, a ne samo jedna. Imate main cords i lead dio, a na sve to u sredini imate dodatne žice koje trebate okidati all at the same time. Taman dovoljno da pobrkate sve lončiće čak i dok ju slušate. Navodno je taj stil sviranja Hendrix pokupio od Curtis Mayfielda.
Kako je odrastao i učio se tehnikama sviranja gitare, idoli su mu bili Frank Zappa, Captain Beefheart i svakako, Jimi Hendrix, ali onda je upoznao glazbu novog benda kojem će kasnije pristupiti. Tako je zavolio u ono vrijeme relativno nepoznati bend RHCP u kojem je gitaru svirao čuveni gitarist Hillel Slovak.
Slovak je ubrzo postao Fruscianteov svetac, predmet divljenja, apsolutni bog i heroj; čak su se i družili jedno vrlo kratko brijeme, ali kao i većina rock heroja takvog kalibra, stradao je u raljama heroina 1988. godine. Ubrzo nakon Slovakove smrti, Jack Irons (ondašnji bubnjar), shrvan napušta bend. Nedugo nakon tog teškog perioda, Frusciante se skompao s Flea (basist; pravim imenom Michael Peter Balzary) i u bendu zamjenio DeWayne McKnighta koji je odmah najuren (kako je brzo došao u bend nakon Slovaka, tako je brzo i popio pedalu).
Tako je Frusciante kročio u bend čiju je muziku nekoliko godina ranije zavolio. Iako je RHCP svirao neku kombinaciju funk punk rocka, što je za Frusciantea bilo strano, uspio je preko studioznog slušanja i analiziranja Slovakovog sviranja pohvatati ono najbitnije and he was ready to go! Prvi album na kome je Frusciante nastupio s RHCP bio je “Mother’s Milk” iz 1989. godine. To je ujedno bio i prvi album s novom postavom, Fruscianteom i Chadom (bubnjar).
Problemi nisu počeli odmah, nego tek kasnije kako su RCHP grabili prema sve većoj slavi kojoj se Frusciante nije nadao i komprcao kao riba na suhom. Ili nije razmišljao o tome. Nije ga bilo briga. Zato je između ostalog zaradio nadimak Freaky Frusciante. Jer je od početka bio lud k’o kupus. “Cold stone fuck nuts”, što bi rekao Lewis Black. 
Photo: Red Hot Chili Peppers / rkidwm.tumblr.com
Oduvijek je bio osobenjak, slava ga nikad nije zanimala, ne zanima ga ni sad. Nije volio turneje, ali je obožavao svirati s Flea (kontam da je to jedino što je volio perhaps) Kao član benda, bio je užasno teška i naporna osoba to handle, to be around. Nije se mogao uklopiti, nije mogao probaviti publiku ni ljude. Njemu je jedino glazba bila bitna jer mu je ona bila kao nekakva druga dimenzija koja se manifestirala u vidu energije, e ne kao kakva stvar koja zabavlja širu masu.
Može se reći da je Frusciante bio (bio i ostao, dakako) čudak prepun emocija koji silinu istih više nije mogao izdržati, te nije mogao podnijeti ovaj okrutni svijet. Anthony Kiedis (vokal) opisuje ga riječima: „Mad scientist, guitar art love, spirit, genius“ i indeed Frusciante je glazbeni genije kakvog se vrlo rijetko može susresti. Kao i mnogi (da ne kažem svi) genijalni umovi (karikiram; poput primjerice lika Sheldona iz serije Big Bang Theory) imaju izrazitih problema s uklapanjem u „normalan“ svijet pa će mnogi reći da su luđaci i citirati kako je osobina genija zapravo sposobnost prilagođavanja u životu yadda, yadda, yadda, pa tako i prilagođavanja novim stvarima.
Lemme tell you smtg, to su notorne gluposti zato što mozak genijalca (bilo znanstvenog bilo ovog glazbenog) ne operira na istim valnim duljinama kao mi obični štrokavi smrtnici i makar koliko se mi uspjeli prilagoditi kao kakvi kameleoni, nismo geniji. Period.
Bilo kako bilo, Frusciante (kao i Sheldon) ne zna voziti auto, nema kreditnu karticu, ne snalazi se u svakodnevnim zadacima. Jer ga ne zanimaju. Jer su to tako trivijalne stvari. There I’ve said it.
Svoje probleme i bjeg iz slave našao i liječio u drogama. Onda se navukao na heroin… Tek je onda bilo užasno teško biti u njegovoj okolini. Njegovo nezadovoljstvo toliko je uzelo maha da je odlučio napustiti bend 1992. godine. Ono što će se događati u narednih nekoliko godina skoro nas je sve koštalo jednog vrhunskog, doduše samodestruktivnog, gitariste s neospornim talentom.
Primjerice, na internetu se može naći jedan poznati intervju s njim iz 1994. godine prilikom kojeg je toliko nadrogiran da jedva dvije riječi uspije sklopiti, a kamoli rečenicu. Pet minuta pokušava objasniti nešto iz svog djetinstva, da ne kraju ni sam ne zna što je naumio reći. U tom periodu izlazi njegov prvi solo album “Niandra Lades And Usually Just a T-Shirt” (iako odgovorno tvrdi da taj album nije nastao pod utjecajem droga nego je samo izdat pod utjecajem; yeah, cuz take makes it so much better). To je ujedno bilo i vrijeme kada se počeo baviti slikanjem.
Uvjeti u kojima je tih godina živio dok se pucao heroinom zabilježeni su u dokumentarcu ondašnjeg mladog glumca Johnny Deppa i Gibby Haynesa, a snimke možete naći pod naslovom „Stuff“. Gledate taj dokumentarac od cca. dvanaest minuta i pitate se bokte which way is up u kadru, pa onda koliko ta rupa ima kvadrata, kao kakav bottomless pit nereda, smeća, očaja i rastrojstva. Tako je u jednoj od brojnih epizoda narkomanskog ludila heroj ove priče (ne Johnny Depp) uspio zapaliti stan prilikom čega su stradali mnogi Fruscianteovi crteži, pjesme i vrlo rijetka kolekcija gitara. E da… Stradao je i on, tutlek, jedva izvukao živu glavu s opeklinama po cijelom tijelu. Ili barem onom dijelu tijela koji već od prije nije bio izmasakriran kožnim infekcijama od intravenskog rokanja heroinom od svitanja do sumraka. Iz ralja ovisnosi jedva se iščupao nakon što je skoro umro od sepse.
Let’s be honest, džabe ti genijalizam kad si self-hazardous, no očito moraš biti u takvom mentalnom i fizičkom rastrojstvu, tipa kao Arthur Rimbaud, kako bi skladao nešto outta this dimension.
Nakon near death experience, slijedi rehab, brojne operacije (yup, pogledajte kako mu je lice izgledalo prije i kako nakon op.) između ostalog operacije viličnih kosti s ugradnjom implantata jer su mu svi zubi istrulili itd. DAYUM! That’s the price you pay for using drugs.
Osim svog zdravlja, izgubio je i bliskog prijatelja, River Phoenixa, koji se predozirao u hotelskoj sobi nakon ludovanja jedne noći s Fruscianteom. Nakon oporavka, John se vraća u RHCP i snimaju album, nama mlađoj generaciji prvi poznatiji album, „Californication“.
Nakon albuma „Stadium Arcadium“ 2006. godine, John 2008. po drugi put napušta bend kako bi se posvetio svojoj solo karijeri. Zanimljiva je primjerice stvar kako su albumu dali ime Stadium Arcadium… Tako što su pogrešno pročitali riječ “arcanum”, što znači tajna. Awesome.
John je tako još i prije drugog odlaska iz RHCP snimao paralelno svoje solo albume, pa su tako nastali albumi poput „Shadows Colide With People“, „Curtains“, „The Will To Death“ i mnogi drugi. Ukupno, Frusciante ima 12 albuma. S time da je ove godine, 2015., objavio kako se povlači iz glazbenog svijeta, u smislu da ne želi više snimati glazbu koja bi išla široj masi. Želi svoje pjesme sačuvati za sebe, neobjavljene.
Ono što je do sada snimio, bile su mješavine akustične gitare poput pjesama The Past Recedes, The Real, Hope, A Name, zatim u Song To Sing When I’m Lonely s „Shadows Colide With People“ (koji je ujedno bio i njegov prvi album koji je snimljen u studiju) recimo možete čuti neke početke njegovog eksperimentiranja s elektornskom glazbom na kojoj je izradio zadnjih nekoliko albuma.
Stoga se može reći kako je svestrani glazbenik koji je preko električne gitare došao do skoro potpuno neprepoznatljivog zvuka za njega – do elektronike. A i do toga da mu sine urnebesna ideje da jedan album, odnosno LP, „Enclousure“ lansira u svemir. Kažem ja, lud k’o kupus!
Sa svojim specifičnim glasom (netko će sad provaliti kričavim) snimio neke od najboljih pjesama izvan RHCP i njegovi pravi fanovi volet će ga iako se prebacio u elektorniku, premda će nam uvijek ostati u srcima zbog ranijih albuma. Primjerice po pjesmi Ramparts. Tu su svakako i stvari poput So Would Have I, Fallout, I Will Always Be Beat Down i How High.
Zadnji album koji je izdao, izašao je 7. travnja, 2015. pod nazivom „Trickfinger“, drugi album Frusciantea koji je izašao pod pseudonimom Trickfinger.
Na kraju može se reći da je Frusciante pravi jedan i neponovljivi genijalac iako osobno mislim da je u neku ruku i glazbeni štreberko koji je kao mali proveo sate i sate proučavajući gitariste i njihove tehnike sviranja. Dosta se fokusira na strukturu radije nego na samo okidanje žica te stoga ponekad upada u oko njegov pomalo matematički pristup sviranju gitare
U biti da se primijetiti kako vodi računa o odnosu lead guitar s ostalim instrumentima u bendu, tj. fokus na dimenziji i odnosu među instrumentima i notama koji svaki instrument u određenoj pjesmi svira, a ne samo kao gitari kao zasebnom entitetu. Iako se upravo tako čini that he goes nuts s tom gitarom na stageu, zapravo je uklopljena u njegovu strukturu pri čemu Frusciante dodaje dimenzije poput two-tone zvuka. Recimo, dobijate u jednom instrumentu i bas i lead guitar at the same time.
Cover photo: invisible-movement.com
LittleFeather Blog 